Ljudska prava

Kada se spomenu ljudska prava, mnogi će samo odmahnuti rukom, u znak negodovanja ili nezainteresovanosti. U praksi je ovo česta slika. Razlozi su prilično jasni. Nikad kao danas se nije toliko potencirala priča o ljudskim pravima, a nikad kao danas ta prava nisu više narušavana.

Međutim, šta se krije u pozadini teme? Kako bi se ozbiljnost i potreba poštivanja ljudskih prava sagledala u pravom svjetlu, nužno je upoznati se sa činjenicama o ljudskim pravima prihvaćenim po međunarodnom pravu kao i istorijskim razvojem koji im je prethodio.

Pravično pravo per se

Postojanje jednog pravičnog prava, pravičnog samog po sebi, prava koje je iznad pozitivnog (važećeg u jednoj državi) razmatralo se od antičkih sofista, Platona, Aristotela i dr. Raspravljalo se mnogo o izjavama poput one Senekine da “neka prava nisu zapisana ali su sigurnija od svih napisanih”. Ono što je suština ljudskih prava lijepo je sažeto u izjavi Ulpaniusa: „Iuris praecepta sunt heac: honeste  vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere“, u prevodu: „Pravo nalaže: živjeti časno, ne štetiti drugome, svakome dati što ono mu pripada.“

I tu dolazimo do svih dilema koje će se razvojem ljudskog društva nametnuti u kontekstu rasprave o pravima čovjeka. Zbir pravila po kojima se čovjek treba ponašati postoji. Ta su pravila u biti potekla od nadležnog zakonodavca ili međunarodne zajednice, i kao takva su snabdjevena sankcijama za kršenje istih; čime bi spadala u norme objektivnog prava. „U nekim jezicima za objektivno pravo postoji poseban izraz (engleski: law), kojim se on odvaja od subjektivnih prava koja imaju fizička i pravna lica (engl. right). U našem kao i francuskom i njemačkom jeziku nema te jezičke distinkcije već se govori o pravu (Recht, droit) budući da se i ne govori o subjektivnim pravima države jer je ona suverena i ima sva prava koja sebi odredi. Subjektivna prava počivaju na normi objektivnog prava koja im ta prava daje i garantuje njihovu zaštitu.“ Međutim, ne mogu se, niti smiju čovjekova prava svesti samo na ona koja mu podari država. To prosto neće zadovoljiti osnovne moralne obzire, odnosno potire osnovne ljudske kvalitete. Takvo što bilo bi u suprotnosti sa ljudskom slobodom i jednakošću. A to nas vodi ka zaključku da ljudsko biće samim time što jeste ljudsko biće ima svoja prava neovisno od države. Taj zbir prava će se označiti ljudskim pravima.

Ljudska prava u suštini imaju etičko (moralno) porijeklo, a ne pozitivnopravno.

Human Rights Torch Relay, one of the tree Godesess, autor longtrekhome, CC-BY-SA licenca

Pojava zvaničnih dokumenata o ljudskim pravima

Pisani tragovi u državnim aktima i zakonodavstvu javljaju se sa Američkom i Francuskom revolucijom. Proglas nezavisnosti trinaest država Amerike od 1776. godine (Deklaracija nezavisnosti) u svom drugom stavu navodi:

Smatramo očiglednim istinama da su ljudi stvoreni jednaki i da ih je njihov Tvorac obdario neotuđivim pravima, među koja spadaju život, sloboda i traženje sreće.

Deklaracija nadalje proklamuje: “Sloboda se sastoji u mogućnosti da se čini sve ono što ne škodi drugome: tako, vršenje prirodnih prava svakog čovjeka nema granica osim onih koji obezbjeđuju drugim članovima društva uživanja ovih istih prava. Ove granice mogu biti određene samo zakonom”. Ono što će se također jako često čuti jeste i rečenica da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva.

Problem definisanja ljudskih prava svoju kulminaciju dostiže nakon Drugog svjetskog rata. Usljed strahota koje su se desile, postalo je jasno da će države morati staviti na papir određena prava čovjeka kako bi se time izbjegle nepoželjne reperkusije po Život Čovjeka, odnosno kako bi se određena ponašanja učinila kažnjivim zarad opšteg dobra ljudi. Slijedi usvajanje „Opšte deklaracije o ljudskim pravima“, koju je Opšta skupština Ujedinjenih naroda proglasila 10.12.1948.godine, a nakon toga usvojen je i drugi značajan dokument: „Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“, koju su 04.12.1950.godine usvojile Vlade potpisnice, članice Savjeta Evrope.

Stupanje na snagu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda za posljedicu je imalo da se država mora djelimično odreći svog suvereniteta, ali u prvi plan izbija činjenica da građanin postaje subjektom međunarodnog prava. To je značilo da sama država treba da se suoči sa svojim građanima. Zbog ublažavanja pritisaka, formira se Evropska komisija za ljudska prava, koja je trebalo da bude veza između države i pojedinca ukoliko dođe do kršenja ljudskih prava i sloboda. U početku je Komisija predstavljala stranku pred Sudom, kasnije su se uključili advokati, a na koncu je dozvoljeno da se i sam žalilac pojavljuje pred Sudom. Takva praksa preteča je Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Zaštita ljudskog dostojanstva

Konstantna težnja za zaštitom ljudskog dostojanstva svakog čovjeka predstavlja bit pojma ljudskih prava. Ljudska se ličnost postavlja u središte pažnje, a zaštita ljudskih prava se zasniva na zajedničkom opštem vrijednosnom sistemu posvećenom nepovredivosti života. To predstavlja temelj za postavljanje posve novog sistema ljudskih prava koja će biti zaštićena normama i standardima koji su prihvaćeni na međunarodnom nivou.

Intencije cjelokupne ljudske zajednice za boljiim propisima i jakim sankcionim sistemom ostaju samo puke proklamacije ukoliko se ne približe svakom čovjeku ponaosob.

Jerusalim, autor www.flickr.com/people/34409164@N06, CC-BY-SA licenca

Koliko je realno očekivati od građanina, kao pojedinca, sa svim njegovim problemima svakodnevnice spoznaju o pravima drugih i granicama svojih? Smatram da jeste realno, ali pod uslovom da o ljudskim pravima razgovaramo jednim drugim jezikom, jezikom svijesti i volje, a ne jezikom Konvencija i Deklaracija. Naravno, pri tome stoji činjenica da se odredbe međunarodnog prava moraju ponekad i citirati, ali problem i neće biti uvijek u pravnom jeziku, već u pristupu određenoj temi.

Naš je problem vrlo često postojanje predrasuda; a svaka predrasuda može biti jako opasna po ponašanje pojedinca u zajednici, kao što može i direktno da se implicira na odnose sa porodicom i najbližima. Na šta želim skrenuti pažnju? Na činjenicu da postojanje Deklaracije i Konvencije o ljudskim pravima samo po sebi jasno ukazuje da mi kao društvo imamo problem, koji je bilo nužno, do određene granice, pravno normirati. Ali, to ne znači da kao građani nismo dužni upoznati se s odredbama navedenih dokumenata. I, naravno, iste poštovati u što je moguće većem stepenu. Nije samo zajednica (država) odgovorna za provedbu naših prava, kako se to često želi predstaviti. Naprotiv, esencijalna uloga u poštivanju ljudskih prava jeste na pojedincu. Bilo ko od nas ne treba se kriti iza kolektivne odgovornosti, jer je građanin, pojedinac onaj od kojeg sve počinje. Onda kada odredbe o ljudskim pravima shvatimo kao preporuke za ponašanje, kao što shvatamo pravila bontona, kao ljudi ćemo biti mnogo vrijedniji, dostojanstveniji, a istovremeno slobodniji. To je jedini način da se društvo kao zajednica ljudi razvija na zdravim osnovama, i to zbog etičkih principa koje ćemo svi skupa usvojiti, a ne samo zbog bojazni od eventualne kazne.

Koji su istinski principi ljudskih prava na kojima se temelje Deklaracija i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda, koji su to česti pojmovi povezani sa ljudskim pravima, i koja je uloga svijesti i volje svakog pojedinca u sistemu poštovanja istih - predstavićemo u sljedećem tekstu.